Razvod i dijete
Razvod je neugodna situacija za cijelu obitelj, posebno za djecu koja su u potpunosti ovisna o svojim roditeljima.
Oni su u izuzetno nepovoljnom položaju zbog činjenice da je razvod roditelja van njihove kontrole, nepredvidivog je trajanja i ishoda, a često im nedostaju informacije i vještine za prevladavanje ove teške situacije.
Gubici razvoda reflektiraju se i kroz gubitak svakodnevnih rituala poput zajedničkih obroka i provođenja slobodnog vremena.
U usporedbi s razvojnim gubicima kao što su odvajanje od majke, prestanak dojenja, kretanje u jaslice, odvajanje u adolescenciji razlika je u stvarnom gubitku objekta.
Iako je razdvajanje vrlo stresno za djecu, te iako djeca i roditelji smatraju rastajanje glavnim gubitkom, važno je znati da se razvod obično događa nakon kronično nesretnog braka. Može se dogoditi da su upravo kronični sukobi u obitelji doveli do emocionalnih problema djeteta, prije nego razvod sam po sebi. Istraživanja su pokazala da nesretne cjelovite obitelji proizvode više poteškoća kod djece (tj. lošiju sliku o sebi) nego razvedene obitelji .
Kad u braku postoji kronično neslaganje, održavanje braka zbog djece loše je rješenje. Roditelji koji su pod stresom zbog stalnih svađa i sukoba prije razvoda, te nastavljaju svađe i nakon razvoda, manje su sposobni dati djeci podršku te su oni ti koji čine razvod stresnim događajem za djecu.
Postoje velike razlike u prilagođavanju djece na razvod - većina djece uspješno savlada tu promjenu i odraste u zdrave osobe, no dio djece doživljava emotivne poteškoće i posljedice razvoda prate ih i u odrasloj dobi. Svako dijete i svaka obiteljska situacija jedinstveni su i nije moguće točno predvidjeti što će se dogoditi određenom djetetu.
Otkriće da će roditelji živjeti razdvojeno, gotovo će uvijek u djeci izazvati osjećaj tuge, osim u slučajevima gdje je jedan od roditelja bio nasilnik.
Od trenutka kada postanu svjesni odvojenosti roditelja, djeca bivaju uključena, barem emocionalno u proces razvoda što može biti zbunjujuće i teško iskustvo, posebno ako se djeci ne govori što se događa. Tempo kojim djeca dolaze u poziciju da mogu drugima ispričati o razvodu roditelja uveliko ovisi jesu li im roditelji objasnili što se događa ili su im zabranili da o tome govore prijateljima. Oni dobro znaju što žele dobiti kada drugima govore o razvodu roditelja najčešće je to da ih se samo sasluša jer djeca ne vole da se prema njima ponaša drugačije zbog razvoda.
Kvaliteta odnosa djece s roditeljima nakon razvoda u velikoj mjeri ovisi o kvaliteti odnosa prije razvoda.
Percepcija razvoda kao gubitka može kod djeca potaknuti proces tugovanja koji se manifestira kroz faze tugovanja za koje je moguće da se ne odvijaju pravilnim redoslijedom i njihovo trajanje ovisi o djetetu.
Faza negiranja je obično prva faza kada je dijete izbačeno iz svoje kolotečine, negira realitet, neka djeca sklona su sanjarenjima vezanim uz roditelje i vode unutrašnji monolog s roditeljem kojeg nema.
U fazi ljutnje javlja se bijes, ljubomora i ljutnja na sve oko sebe. Nisu rijetke situacije okrivljivanja jednog od roditelja za razvod.
Kada uvide kako ljutnja i negiranje ne dovode do poboljšanja, dijete si daje obećanje da će nešto učiniti da bi obitelj bila opet na okupu što proizlazi iz osjećaja krivnje. Ako ne postigne željeni rezultat osjeća se još više krivo i ima potrebu biti kažnjeno što vodi u još više obećanja.
Nakon dužeg negiranja ranije prisutna ljutnja prelazi u tugu, što potiče strah od gubitka i drugog roditelja. U ovoj fazi depresije često su prisutni osjećaji napuštenosti, bespomoćnosti, povlačenja u sebe i psihosomatske tegobe poput nesanice, glavobolje, bolovi u trbuhu i sl.
Faza prihvaćanja obilježena je mogućnošću izražavanja i prihvaćanja svojih osjećaja uz odgovarajuću podršku roditelja. U ovoj fazi dijete se oprašta od prošlosti i neostvarenih želja i otvara nove mogućnosti za novi početak.
Razvod pogađa podjednako djevojčice i dječake ali su reakcije očituju drugačije pa su tako djevojčice sklonije internaliziranim problemima, a dječaci eksternaliziranim.
Slično je i sa stabilnosti dugoročne prilagodbe za djevojčice i dječake: eksternalizirani problemi stabilniji su u dječaka, a internalizirani u djevojčica .
Dječaci se u skladu sa stereotipa ne potiču na iskazivanje osjećaja pa su njihove reakcije više su agresivne i upadljive.
Doživljaj stresnosti razvoda pokazao važnim prediktorom kod spolnim razlikama pa tako rezultati istraživanja pokazuju da razvod roditelja izaziva veći stres u dječaka nego kod djevojčica. Reakcije su negativnije što je manje kontakata s ocem ili drugom muškom osobom iz obitelji.
Uloga oca u životu dječaka ima funkciju uzora, objekta identifikacije, pa ako je otac malo prisutan u životu dječaka i nedostaje mu, postoji mogućnost da nastoji biti čim više različit od majke, što za sobom povlači i konfliktne situacije.
Djevojčice češće reagiraju povlačenjem ili pretjeranom prilagodbom na očekivanja roditelja. Negativne posljedice kod njih se primjećuju kada ulaze u partnerske veze te im nedostaju pravi modeli partnerstva i ponašanja prema suprotnom spolu.
Pozitivni učinci razvoda nađeni su samo u djevojčica, i to samo pod umjerenim, ne pod visokim ili niskim, stupnjevima stresa i uz prisutnost bliske i brižne odrasle osobe
U istraživanjima utjecaja stresnih događaja na prilagodbu djece školske dobi pokazalo se da spolne razlike u prilagodbi variraju sa stupnjem doživljenog stresa tj. s brojem životnih događaja.
Dječaci su manje anksiozni i
povučeni nego djevojčice uz niski stupanj stresa, a pod visokim stresom te razlike nestaju. Samo je agresivnost jače izražena u dječaka neovisno o stupnju stresa. Prema navedenom za očekivati je da će manje stresni razvodni procesi izazvati i manje negativnih simptoma bez obzira na spol.
U većem broju razvoda skrbništvo nad djecom dobivaju majke pa je uloga oca često u sjeni što se u praksi pokazalo posebno prisutno kada otac izlazi iz bračne zajednice zbog nove emocionalne veze. Djeca koja doživljavaju neku vrstu odbacivanja od strane oca sklonija su somatizacijama, što je jače izraženo kod djevojčica koje pokazuju veću fiziološku osjetljivost odnosno više simptoma anksioznosti od dječaka.
Djeca različite dobi pokazuju različite reakcije na razvod roditelja tako djeca u dobi do 18 mjeseci iako ne razumiju razvod osjećaju promijene u ponašanju i osjećajima roditelja.
Karakteristične reakcije za ovu dob su: razdražljivost, više plaču, teže se odvajaju od roditelja i pokazuju promijene u svakodnevnim rutinama spavanja i hranjenja.
Djeca u dobi od 18 mjeseci do tri godine razumiju da jedan roditelj ne živi kod kuće ali ne znaju zašto. Obzirom da ne razumiju pojam vremena često postavljaju ista pitanja o tome kada roditelj dolazi. Česte reakcije u ovoj dobi su: zabrinutost za zadovoljavanje vlastitih potreba, poteškoće u odvajanju od roditelja, pojačana agresivnost i prema roditelju, česte promijene raspoloženja, opziciono ponašanje, izljevi bijesa, gubitak apetita, promijene u navikama spavanja i hranjenja, regresija, noćne more i psihosomatske poteškoće.
Djeca predškolske dobi često ne dobivaju informacije o razvodu roditelja pa su nerijetko zbunjeni i imaju osjećaj napuštenosti. Razumiju da razvod znači da roditelji više neće živjeti zajedno i da se više ne vole. Karakteristične reakcije za ovu dob su: regresija, strahovi od promijene svakodnevnog života, znakovi tugovanja, agresivnost prema roditelju kojeg okrivljuju za razvod, fantazije o pomirenju roditelja i samookrivljivanje za razvod.
Djeca školske dobi realnije doživljavaju razvod roditelja i mogućnost pomirenja.
Tipične reakcije su: konfuzija identiteta, strahovi vezani uz budućnost, osjećaji tuge i ljutnje, sram i skrivanje razvoda roditelja, naglašena potreba za postignućem, konflikt lojalnosti, ljutnja na roditelje i traženje krivca, psihosomatske poteškoće, povlačenje, agresija, briga za roditelja koji je otišao i osjetljivost za raspoloženje roditelja s kojim živi i fantazije o pomirenju roditelja.
Adolescenti osjećaju isti raspon emocija kao i mlađa djeca i iznenađujuće malo znaju o pravim razlozima razvoda. Karakteristične reakcije su: dovođenje pojma braka u pitanje (proriču kako se nikad neće ženit-udavati), briga oko novaca, deidealizacija odnosno lako pronalaze mane roditeljima, zauzimaju strane i lakše optuže jednog od roditelja, preuzimaju uloge odraslih i provode veće količine slobodnog vremena s prijateljima.
U prilagodbi djeteta na novonastalu situaciju presudna je uloga roditelja koji na puno načina mogu pomoći djeci već od samog početka načinom na koji iznose svoju odluku o razvodu.
Roditelji ponekad vjeruju da su djeca premala i ne shvaćaju što se u obitelji događa. Na taj način, ostavlja se međutim puno više prostora za interpretacije u kojima djeca sebi pripisuju odgovornost za razvod braka roditelja. Kako bi se to spriječilo, važno je da roditelji budu direktni i pruže djetetu objašnjenje onoga što se događa na način primjeren djetetovoj dobi. Najbolje je ukoliko roditelji odluku mogu saopćiti zajedno i pri tome naglase da djeca nisu kriva za razvod, da se roditelji za njih brinu i da ih oboje vole. U prvom razgovoru ne treba dati previše informacija jer djecu to zbunjuje.
Objašnjenje razvoda će roditelji ponavljati djetetu kako odrasta i dodavati nove elemente koji ranije nisu bili prikladni s obzirom na dob.
Osim pažljivog ponašanja roditelja prema djetetu ponekad je potrebno uključiti i stručnu pomoć bilo da je riječ o individualnoj terapiji djece, partnerskoj ili obiteljskoj terapiji ili grupnom radu za djecu.
Sve navedeno čini se kako bi djeca u situaciji razvoda ojačala svoje mehanizme za prevladavanje krize pri čemu postoje različiti resursi, a među njima i pomoć stručnjaka, koji mogu doprinijeti tome da doživljajne reakcije djece ne prijeđu u simptome koji otežavaju prilagodbu na novu situaciju.
POVRATAK
|
